Iako imaju svoje korijene daleko u povijesti čovječanstva, ljudska prava kakvima ih danas poznajemo, koja pripadaju svakom čovjeku od trenutka rođenja, prvi put su proglašena od strane Ujedinjenih naroda. Strašni zločini počinjeni tijekom Drugog svjetskog rata naglasili su goruću potrebu da se zaštite osnovna ljudska prava ljudi diljem svijeta koja ne smiju biti prekršena niti od državnih vlasti kako se strahote Drugog svjetskog rata ne bi nikada ponovile.
Međunarodna zajednica je stoga osnovala Ujedinjene narode te se u Povelji UN-a obvezala da ljudska prava nisu regulirana i nadzirana samo od strane pojedinih država, već postaju pitanje zajednice država. No, bilo je potrebno utvrditi što su točno ljudska prava i što se pod njima podrazumijeva. Stoga je 10. prosinca 1948. godine donesena Opća deklaracija o ljudskim pravima koja proklamira po prvi puta u povijesti ‘katalog ljudskih prava’ koja su nedjeljiva i univerzalna. U svojih 30 članaka Deklaracija objavljuje niz političkih, građanskih, socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava. Iako je ovo bio veliki napredak, ova Deklaracija nije (bila) pravno obvezujuća. Kako bi se osigurala provedba i bolja pravna zaštita, donesena su dva pravno obvezujuća pakta: Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima s Fakultativnim Protokolima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Oba su pakta stupila na snagu 1976. godine nakon dovoljnog broja ratifikacija. Uz ove dokumente općeg karaktera, Ujedinjeni narodi su usvojili vise od 20 konvencija koje elaboriraju ljudska prava, vezano uz određene skupine ljudi ili prava. One uključuju Konvenciju protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka i kažnjavanja, Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, Konvenciju o statusu izbjeglica, Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije nad ženama, Konvenciju o pravima djeteta.
Uz institucije i povelje UN-a, stvoreni su i regionalni sistemi s ciljem snažnije zaštite ljudskih prava. Iako je bilo pokušaja i u Aziji i Bliskom istoku, izgrađeni mehanizmi primjenjivi na regionalnoj razini su europski, afrički i inter-američki sistem.
Vijeće Europe, međunarodna organizacija 47 država članica šire europske regije, osnovana je 1949. godine. Članice Vijeća Europe donijele su Europsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Konvencija je usvojena 1950. godine, a stupila je na snagu 1953. Hrvatska je Konvenciju i njene protokole ratificirala 5. studenoga 1997. godine. Konvencijom je ustanovljen i Europski sud za ljudska prava – najvažnija europska institucija u osiguravanju provedbe i tumačenja ljudskih prava. Europski sud za ljudska prava nadzorni je organ Konvencije koji utvrđuje je li država, prema pojedinačnim pritužbama, prekršila neka od prava zajamčenih Konvencijom. Uz Konvenciju i njezine protokole, Vijeće Europe donijelo je i Europsku socijalnu povelju, Europsku konvenciju o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, Konvenciju o suzbijanju trgovine ljudima, Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog nasilja, Konvenciju vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i dr.
Članice Europske unije također imaju sustav koji je snažno povezan s onim Vijeća Europe. Najznačajniji dokument zaštite ljudskih prava na razini EU je Povelja o temeljnim ljudskim pravima, donesena 2000. godine i obvezujuća za države članice od 2009. godine. S obzirom na to da su time ljudska prava službeno postala dio prava EU, donositi pojedinačne sudske presude o njihovom kršenju ima nadležnost Sud pravde Europske unije. 2017. godine Europska komisija, parlament i vijeće donijeli su Europski stup socijalnih prava, dokument koji obuhvaća jednake mogućnosti i pristup tržištu rada, pravedne radne uvjete, socijalnu zaštitu i uključenost.
Agencija za temeljna prava (FRA) utvrđuje i analizira glavna kretanja u području ljudskih prava.
Međunarodni pravni instrumenti vezani za područje ljudskih prava govore o potrebi osiguravanja potpune jednakosti muškaraca i žena te obvezuju države potpisnice na uvođenje nediskriminirajućeg zakonodavstva i osiguranje jednakih prava za žene i muškarce, budući da pravo na jednakost predstavlja ljudsko pravo i osnovu socijalne pravde. Ovo su međunarodni dokumenti koji obuhvaćaju ženska prava i rodnu ravnopravnost: Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena – CEDAW (Convention on Elimination of All Forms of Discrimination Against Women), Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, Pekinška deklaracija, UN-ova Deklaracija o ljudskim pravima, seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu,
Sve navedene konvencije i povelje primjenjive su u Hrvatskoj, te je nužno da su zakoni s njima usklađeni. U slučaju konflikta, međunarodno pravo ima prioritet nad odredbama nacionalnog prava. Ljudska prava su u Hrvatskoj zagarantirana Ustavom Republike Hrvatske. U članku 3. zaštitu ljudskih prava određuje kao najvišu vrednotu ustavnog poretka Republike Hrvatske, a Glavom III Ustava jamči se zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda, te velik broj pojedinačnih prava. Mnogi hrvatski zakoni i drugi propisi na svim razinama daju praktično značenje temeljnim pravima i slobodama pojedinca. Ovo se odnosi na veliki broj različitih propisa uključujući, primjerice, zdravstvenu zaštitu, socijalne službe, kazneno zakonodavstvo, zaštitu protiv različitih oblika diskriminacije, obrazovni sustav i slično. Među važnijima izdvajamo Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti spolova.
